ledana

Jama duboka nekoliko metara, ukopana u zemlju, sa potpornim zidovima od kamena ili opeke i zatvorena na vrhu zidanim svodom, namijenjena skladištenju i očuvanju snijega kako bi se imao led (zbijeni snijeg) na raspolaganju tijekom mjeseci u godini u kojima se snijeg nakupljen na tlu topi. Najranije povijesne reference na ovu vrstu građevine sežu do Mezopotamije i starog Egipta, prije otprilike 3000 godina. I Grci i Rimljani koristili su led pohranjen u jamama, upotrebljavajući ga u terapeutske svrhe i za hlađenje pića ljeti. Tijekom malog ledenog doba (LIA) trgovačka djelatnost povezana sa snijegom dosegnula je vrhunac, a mnoge su jame građene od 14. stoljeća nadalje. Do kraja 19. stoljeća počeo je pad, jer se kraj LIA poklopio s izumom rashladnih strojeva i proizvodnjom umjetnog leda. Snježna jama poznata je i pod drugim nazivima kao što su cava, nevera ili umjetni nevero. Iako se njihov dizajn razlikuje od jedne do druge, sve imaju mala ulazna vrata koja vode do uskog unutarnjeg bočnog stubišta kojim se može sići na dno ili do razine koju dosiže u njoj pohranjeni snijeg. Kada bi pao obilan snijeg na području gdje se jama nalazila, pokretao se sustav u kojem je nekoliko stotina ljudi na koordiniran način preuzimalo prijevoz velikih količina snijega - nošenih na leđima - do ulaza u jamu i, kad bi stigli, bacalo ga unutra. Unutra su ga nekoliko radnika slagalo i na odgovarajući način zbijalo. Nakon što bi zima prošla, provodila se obrnuta operacija: vađenje leda, koji se, nakon što bi se izrezao u blokove, prevozio na mazgama do obližnjih naselja, gdje se prodavao i distribuirao. Mnoge od tih jama još uvijek stoje, a neke su obnovljene.

Također poznat kao: Snježna jama