jama za snijeg

Jama duboka nekoliko metara iskopana u zemlji, s potpornim zidovima od kamena ili cigle i zatvorena na vrhu zidanim svodom, namijenjena skladištenju i čuvanju snijega, kako bi se imao led (zbijeni snijeg) na raspolaganju tokom mjeseci u godini u kojima se snijeg nakupljen na tlu topi. Najranije historijske reference na ovaj tip građevine sežu do Mezopotamije i starog Egipta, prije otprilike 3000 godina. I Grci i Rimljani koristili su led pohranjen u jamama, upotrebljavajući ga u terapeutske svrhe i za hlađenje pića ljeti. Za vrijeme Malog ledenog doba (LIA) komercijalna aktivnost vezana za snijeg dostigla je vrhunac, a mnoge jame su građene od 14. stoljeća nadalje. Do kraja 19. stoljeća počeo je pad, jer se kraj LIA poklopio s izumom rashladnih mašina i proizvodnjom vještačkog leda. Jama za snijeg poznata je i pod drugim nazivima kao što su cava, nevera ili vještački nevero. Iako se njihov dizajn razlikuje od jedne do druge, sve imaju mala ulazna vrata koja vode do uskih unutrašnjih bočnih stepenica kojima se može sići do dna ili do nivoa koji dostiže snijeg pohranjen unutra. Kada bi pala obilna snježna padavina u području gdje se jama nalazila, pokretao se sistem u koji je bilo uključeno nekoliko stotina ljudi koji su se, na koordiniran način, brinuli za prijevoz velikih količina snijega - nošenih na leđima - do ulaza u jamu i, kad bi tamo stigli, bacali ga unutra. Unutra su ga nekoliko radnika slagali i na odgovarajući način zbijali. Nakon što bi zima prošla, obavljala se obrnuta operacija: sakupljanje leda koji je, narezan na blokove, prevožen na mazgama do obližnjih naselja, gdje se prodavao i distribuirao. Mnoge od ovih jama još uvijek stoje, a neke su i restaurirane.

Poznat i kao: snježni profil (jama u snijegu)