Meteorološki satelit

Umjetni satelit koji kruži oko Zemlje i provodi meteorološka promatranja, prenoseći ih prizemnim prijamnim postajama. Podaci koje može dobiti vrlo su raznoliki, ne ograničavajući se samo na snimanje slika oblaka, što je njegova najpoznatija funkcija zahvaljujući televizijskim prognozama vremena. Ti su sateliti zaduženi i za praćenje mnoštva varijabli i elemenata od meteorološkog i klimatskog interesa, poput aerosola (dim, prašina, vulkanski pepeo...), polarnih aurora, ledenjaka, santi leda, ledenih pokrova, temperature površine mora, vjetrova, oluja, koncentracija onečišćujućih plinova, stratosferskog ozona, CO2, metana... Pokrivenost koju pružaju meteorološki sateliti je globalna, što znači obujam od milijuna novih podataka svakoga dana, koji hrane numeričke modele vremenske prognoze. Prvi meteorološki satelit koji je uspješno završio svoju misiju bio je TIROS 1, koji je NASA lansirala 1. travnja 1960. Njegov preteča bio je Vanguard 2, dio projekta američke mornarice, lansiran prethodne godine (17. veljače 1959.). Iako je taj satelit bio dizajniran za mjerenje raspodjele naoblake i gustoće zraka, pružio je jedva ikakve podatke, zbog čega se TIROS 1 obično smatra prvim meteorološkim satelitom u povijesti. Lansiranje, 1963., Programa Svjetske meteorološke službe (World Weather Watch) WMO-a definitivno je potaklo promatranje atmosfere iz svemira zahvaljujući meteorološkim satelitima. Ovisno o visini iznad Zemljine površine na koju je umjetni satelit postavljen, razmatraju se četiri vrste orbita: 1) niska Zemljina orbita (polarna ili parkirna orbita); 2) srednja Zemljina orbita (koriste je sateliti koji omogućuju globalne navigacijske sustave); 3) geosinkrona orbita; i 4) visoka Zemljina orbita. Meteorološki sateliti spadaju u kategorije 1 i 3.