meteorološki satelit
Umjetni satelit koji kruži oko Zemlje i obavlja meteorološka opažanja, prenoseći ih do prijemnih stanica na tlu. Podaci koje može dobiti veoma su raznoliki, ne ograničavajući se samo na snimanje slika oblaka, što je njegova najpoznatija funkcija zahvaljujući televizijskim vremenskim prognozama. Ovi sateliti su također odgovorni za praćenje mnoštva varijabli i elemenata od meteorološkog i klimatskog interesa, kao što su aerosoli (dim, prašina, vulkanski pepeo…), polarne aurore, ledenjaci, santi leda, ledeni pokrivači, temperatura površine mora, vjetrovi, oluje, koncentracije zagađujućih plinova, stratosferski ozon, CO2, metan… Pokrivenost koju pružaju meteorološki sateliti je globalna, što iznosi milione novih podataka svakog dana, koji hrane numeričke modele vremenske prognoze. Prvi meteorološki satelit koji je uspješno završio svoju misiju bio je TIROS 1, koji je NASA lansirala 1. aprila 1960. Njegov prethodnik bio je Vanguard 2, dio projekta američke mornarice, lansiran prethodne godine (17. februara 1959.). Iako je taj satelit bio dizajniran za mjerenje raspodjele naoblake i gustoće zraka, pružio je jedva ikakve podatke, zbog čega se TIROS 1 obično smatra prvim meteorološkim satelitom u historiji. Lansiranje Programa Svjetske meteorološke službe (World Weather Watch) WMO-a 1963. definitivno je potaknulo promatranje atmosfere iz svemira, zahvaljujući meteorološkim satelitima. Ovisno o visini iznad zemljine površine na kojoj se umjetni satelit nalazi, razmatraju se četiri tipa orbite: 1) niska zemljina orbita (polarna ili parkirna orbita); 2) srednja zemljina orbita (koriste je sateliti koji omogućavaju globalne navigacijske sisteme); 3) geosinhrona orbita; i 4) visoka zemljina orbita. Meteorološki sateliti spadaju u kategorije 1 i 3.