Mlazna struja

Intenzivna, uska zračna struja koja teče duž gotovo horizontalne osi u blizini tropopauze. U svojem središnjem dijelu doseže najveću brzinu vjetra, nikada ispod 110 km/h, a često i iznad 200 km/h. Mlazne struje mogu biti dugačke nekoliko tisuća kilometara i obično poprimaju sinusoidni oblik. Široke su nekoliko stotina kilometara, a debele nekoliko kilometara. Oko njihove jezgre postoji snažan horizontalni i vertikalni smik vjetra, koji stvara područja jake turbulencije. Komercijalni zrakoplovi uspijevaju uštedjeti gorivo i skratiti trajanje putovanja letenjem, uz vjetar u leđa, u jezgri mlazne struje. Jedina mjera opreza koju piloti moraju poduzeti jest da u taj središnji dio uđu izbjegavajući prolazak kroz rubne zone u kojima je turbulencija opasna. U tu se svrhu svakodnevno izrađuju karte s vrlo preciznim podacima o položaju i visini koje će zauzimati različite mlazne struje na ruti. Njihov se položaj i orijentacija mijenjaju iz dana u dan. Povremeno se jedna od tih struja javlja niže u atmosferi (niskorazinska mlazna struja). Na Zemlji postoji pet glavnih mlaznih struja. Zbog sferne simetrije našeg planeta, na svakoj zemaljskoj polutki postoji polarna i suptropska mlazna struja (obje zapadne), dok na ekvatoru puše istočna mlazna struja. I na Arktiku i na Antarktici povremeno se javljaju takozvane stratosferske mlazne struje. Mlazne struje otkrio je japanski meteorolog Wasaburo Oishi (1874.-1950.) 1926. godine, iako je prvo znanstveno upućivanje kasnije; zaslužan je njemački meteorolog Heinrich Seilkopf (1895.-1968.), koji je 1939. godine za njih upotrijebio izraz strahlströmung ("mlazna struja").