Mlazna struja

Intenzivna, uska zračna struja koja teče duž gotovo horizontalne osi u blizini tropopauze. U svom središnjem dijelu dostiže maksimalnu brzinu vjetra, nikad ispod 110 km/h, a često i iznad 200 km/h. Mlazne struje mogu biti dugačke nekoliko hiljada kilometara i obično poprimaju sinusoidni oblik. Njihova širina iznosi nekoliko stotina kilometara, a debljina nekoliko kilometara. Oko njihovog jezgra postoji snažno horizontalno i vertikalno smicanje vjetra, koje stvara područja jake turbulencije. Komercijalni avioni uspijevaju uštedjeti gorivo i skratiti trajanje putovanja leteći, uz leđni vjetar, u jezgru mlazne struje. Jedina mjera opreza koju piloti moraju poduzeti jest da prodru u taj središnji dio izbjegavajući prolazak kroz periferne zone u kojima je turbulencija opasna. U tu svrhu se svakodnevno izrađuju karte s vrlo preciznim podacima o položaju i visini koje će zauzimati različite mlazne struje na ruti. Njihov položaj i orijentacija se mijenjaju iz dana u dan. Povremeno se jedna od tih struja javlja niže u atmosferi (niski mlaz). Na Zemlji postoji pet glavnih mlaznih struja. Zbog sferne simetrije naše planete, na svakoj zemaljskoj hemisferi postoji polarna i suptropska mlazna struja (obje zapadne), dok na ekvatoru struji istočna mlazna struja. I na Arktiku i na Antarktiku povremeno se javljaju takozvani stratosferski mlazevi. Mlazne struje je otkrio japanski meteorolog Wasaburo Oishi (1874-1950) 1926. godine, iako je prva naučna referenca kasnija; zasluga je njemačkog meteorologa Heinricha Seilkopfa (1895-1968), koji je 1939. godine upotrijebio izraz strahlströmung ("jet stream") da bi ih označio.