Učinak staklenika
Zagrijavanje donje atmosfere uslijed neto apsorpcije infracrvenog (dugovalnog) zemaljskog zračenja njezinim sastavnicama, i plinovima i aerosolima. Iako na Zemlji postoji prirodni učinak staklenika - što se može proširiti i na atmosfere drugih planeta -, u kontekstu sadašnje klimatske promjene taj se izraz odnosi na dodatno zagrijavanje uslijed povećanja koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi - predvođenih CO2 -, kao posljedice masovnog izgaranja fosilnih goriva i biomase od strane ljudi. Radijacijsko prisiljavanje koje je time izazvano uzrokovalo je porast prosječne globalne temperature na površini Zemlje, koji još nije dosegnuo vrhunac. Francuski matematičar i fizičar Jean-Baptiste Joseph Fourier (1768.-1830.) bio je prvi znanstvenik koji je - 1824. godine - smatrao da Zemlja zadržava toplinu na način sličan stakleniku. Ta analogija nije posve točna, budući da je staklo staklenika prozirno za Sunčevo zračenje (kratkovalno), ali neprozirno za infracrveno zračenje (kratkovalno, dugovalno) koje se stvara unutar njega - što uzrokuje porast temperature -, dok u slučaju atmosfere samo dio zemaljskog zračenja (infracrvenog, dugovalnog) zadržavaju staklenički plinovi, a ostatak bježi u svemir.
Povezani pojmovi: Klimatske promjene, ugljikov dioksid (CO2), staklenički plinovi