Efekt staklenika

Zagrijavanje donje atmosfere zbog neto apsorpcije infracrvenog (dugovalnog) zemaljskog zračenja od strane njenih sastojaka, i plinova i aerosola. Iako na Zemlji postoji prirodni efekt staklenika - nešto što se može proširiti i na atmosfere drugih planeta -, u kontekstu aktualnih klimatskih promjena izraz se odnosi na dodatno zagrijavanje uslijed porasta koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi - predvođenih s CO2 -, kao posljedice masovnog sagorijevanja fosilnih goriva i biomase od strane ljudi. Radijacijsko forsiranje koje je time izazvano uzrokovalo je porast prosječne globalne temperature na Zemljinoj površini, koji još nije dostigao vrhunac. Francuski matematičar i fizičar Jean-Baptiste Joseph Fourier (1768-1830) bio je prvi naučnik koji je - 1824. godine - smatrao da Zemlja zadržava toplinu na način sličan stakleniku. Ta analogija nije posve tačna, jer staklo staklenika je prozirno za sunčevo zračenje (kratkovalno), ali neprozirno za infracrveno zračenje (dugovalno) koje se stvara u njegovoj unutrašnjosti - što uzrokuje porast temperature -, dok u slučaju atmosfere stakleničke plinove zadržavaju samo dio zemaljskog zračenja (infracrvenog, dugovalnog), a ostatak odlazi u svemir.