kišomjer
Meteorološki instrument koji se koristi za mjerenje količine oborine pale na nekom mjestu tijekom određenog vremenskog razdoblja. Onaj koji se koristi u meteorološkim opservatorijima odobrila je Svjetska meteorološka organizacija (WMO) i Hellmannova je tipa, nazvan u čast njemačkog meteorologa Gustava J. G. Hellmanna (1854.-1939.), kojemu dugujemo njegov izum (1886. godine). Prve posude izrađene ad hoc za hvatanje kišnice i vođenje evidencije o njoj korištene su u staroj Grčkoj i datiraju otprilike prije 2500 godina. Označena posuda koja se koristila za istu svrhu dokumentirana je i u Indiji oko 4. stoljeća pr. Kr. Planiranje poljoprivrednih poslova potaknulo je izum ovih ranih kišomjera, kao i onog koji se pojavio u Koreji, 1441., u doba kralja Sejonga Velikog (1418.-1450.). Poznat kao cheugugi, sastojao se od željezne posude standardiziranih dimenzija, čije su točne replike izrađene i podijeljene svakom pokrajinskom guverneru, što je omogućilo vođenje evidencije o oborinama u cijeloj toj zemlji. Godine 1639. talijanski fizičar Benedetto Castelli (1578.-1643.) - Galilejev učenik - izradio je jednostavnu graduiranu staklenu posudu, korištenu za hvatanje kišnice, koja je služila i funkcijama pluviografa. Iako se izum prvog kišomjera u povijesti (kao pravog znanstvenog instrumenta) obično pripisuje engleskom arhitektu Christopheru Wrenu (1632.-1723.), ta čast pripada Castelliju, jer je Wren 1662. izumio prvi pluviograf s preklopnom posudicom. Bio je to kišomjer s preklopnim posudicama koji je uključivao mehanički sustav, koji je omogućavao da pero s tintom na graduiranom papiru ucrta neprekinuti zapis kiše koja je pala. Tek krajem 19. stoljeća riješen je problem pouzdanog mjerenja oborine, jer različiti kišomjeri dizajnirani do tada nisu uspijevali prevladati sve poteškoće koje mjerenje te varijable donosi; ponajprije gubitak, isparavanjem, dijela oborinske vode. Kišomjer koji je izumio Hellmann uspješno je prošao testove kontrole kvalitete. Njegova funkcionalnost jednaka je njegovoj otpornosti na nepovoljno vrijeme. Izvana je instrument cilindar od pocinčanog lima koji tvore dva dijela koja se uklapaju, jedan na drugi. Gornji je otvoren i čini ušće kišomjera. Kod onih koje je odobrio WMO, njegova površina iznosi 200 cm2. Iz tog otvora prema dolje ide lijevak, kroz koji prolazi voda od kiše, snijega ili tuče, završavajući u posudi smještenoj unutar donjeg dijela. Za provođenje promatranja dvije se cilindrične posude razdvajaju, spomenuta posuda vadi se iz donje i - u slučaju da je tijekom vremena proteklog od prethodnog promatranja bilo oborine - prikupljena se voda ulijeva u odgovarajuće graduiranu mjernu čašu. Njezino očitanje izravno daje milimetre visine vodenog sloja koji je oborina ostavila, uz pretpostavku da je raspoređen po nepropusnoj površini i da nema isparavanja. Ti milimetri ekvivalentni su litrama po četvornom metru.