kišomjer

Meteorološki instrument koji se koristi za mjerenje količine oborine koja je pala na nekom mjestu u određenom vremenskom razdoblju. Onaj koji se koristi u meteorološkim opservatorijima odobren je od strane Svjetske meteorološke organizacije (WMO) i Hellmannovog je tipa, nazvanog u čast njemačkog meteorologa Gustava J. G. Hellmanna (1854-1939), kojem dugujemo njegov izum (1886. godine). Prve posude izrađene ad hoc za hvatanje kišnice i vođenje evidencije o njoj korištene su u staroj Grčkoj i datiraju prije nekih 2500 godina. Označena posuda koja se koristila u istu svrhu dokumentirana je i u Indiji oko 4. stoljeća prije nove ere. Planiranje poljoprivrednih poslova bilo je ono što je potaknulo izum ovih ranih kišomjera, kao što je bio i onaj koji se pojavio u Koreji, 1441. godine, u vrijeme kralja Sejonga Velikog (1418-1450). Poznat kao cheugugi, sastojao se od željezne posude standardiziranih dimenzija, čije su tačne replike izrađene i distribuirane svakom pokrajinskom guverneru, što je omogućilo vođenje evidencije o padavinama u cijeloj toj zemlji. Godine 1639. talijanski fizičar Benedetto Castelli (1578-1643) - učenik Galilea - izradio je jednostavnu graduiranu staklenu posudu, korištenu za hvatanje kišnice, koja je služila i funkcijama registratora kiše. Iako se izum prvog kišomjera u povijesti (kao pravog naučnog instrumenta) obično pripisuje engleskom arhitektu Christopheru Wrenu (1632-1723), ta čast pripada Castelliju, jer je ono što je Wren izumio - 1662. godine - bio prvi kišomjer sa preklopnom posudicom. Bio je to kišomjer s preklopnim posudicama koji je uključivao mehanički sistem, što je omogućavalo peru s tintom da na graduiranom papiru ucrta neprekidan zapis o kiši koja je pala. Tek krajem 19. stoljeća riješen je problem pouzdanog mjerenja oborina, jer različiti kišomjeri osmišljeni do tada nisu uspijevali prevladati sve poteškoće povezane s mjerenjem te varijable; uglavnom gubitak, isparavanjem, dijela oborinske vode. Kišomjer koji je izumio Hellmann uspješno je prošao testove kontrole kvalitete. Njegova funkcionalnost jednaka je njegovoj otpornosti na nepovoljne vremenske prilike. Izvana, instrument je cilindar od pocinčanog lima formiran od dva dijela koji se uklapaju jedan na drugi. Gornji je otvoren i čini ulaz kišomjera. Kod onih koje je odobrila WMO njegova površina iznosi 200 cm2. Iz tog otvora prema dolje ide lijevak, kroz koji prolazi voda kiše, snijega ili tuče, završavajući u posudi smještenoj unutar donjeg dijela. Za provođenje opažanja dvije cilindrične posude se razdvajaju, spomenuta posuda se vadi iz donjeg dijela i - u slučaju da je bilo oborina u vremenu proteklom od prethodnog opažanja - prikupljena voda se sipa u odgovarajuće graduiranu menzuru. Njeno očitanje direktno daje milimetre visine vodenog sloja koji je oborina ostavila, pod pretpostavkom da je raspoređena po nepropusnoj površini i da nema isparavanja. Ti milimetri su ekvivalentni litrama po kvadratnom metru.